Ne placi sto se zavrsilo vec se smiji sto se dogodilo...
...iako sam vljerovala da covjek sam svoju srecu kroji...moras priznati da nijedno od nas nije znalo kako nasa veza stoji i da greska neopisivo boli... ali pusti nismo krivi ni ja ni ti...kriva je sudbina sto nas je razdvojila i spojila ako se jednom ponovno sretnemo priznat cu ti sto tad nisam mogla...jednom kad nestanu svi kapi kise: ZNACIO SI MI PUNO I PREVISE...
by secretary
...zasto ne mogu vjerovati u bol...da li je ja osjecam?
da...kao i svi drugi...ali jeli bol ona kada se porezes...ili ona koja ti steze grudi...
sto ti puni oci suzama...ona sto iz tvojih usta negdje iz dubine otegne ono tesko i dugo ahhhhh...
ona sto ti neda spavati...
sto te muci danima,mjesecima...godinama...
ona sto jeca unutar tebe...i jede te lagano kao zvijer...trudeci se da ostavi oziljke koji ne zarastaju...
Eh...to je bol...
by secretary
Kako ponekad bole noci kada pokusavas da ih prevaris a san nece na oci,pokusavas zaspati a neki unutrasnji nemir ne dozvoljava da se ponesemo u toj masti,u toj ljubavi koja je tako daleko a tako blizu.
I onda mi misli odlutaju negdje u proslot na stare dane...na onu nasu noc...sto smo proveli zajedno...i znala sam da me volis a znao si i ti dobro sta osjecam prema tebi...al opet sebe tjesim i kazem...mozda nam nije bilo sudjeno...
Sudjeno da budemo sretni,da pruzimo jedno drugom ono sto smo mogli,a mogli smo mnogo toga...al sad je prekasno!!!
I sad poslije toliko vremena...upitam se sto nismo jednostavno mogli priznati sta osjecamo...zasto smo sakrivali te osjecaje...ustvari htjeli smo priznati al svaki put kad bi zapoceli recenicu odjenom nam je nestajalo rijeci...nismo ih mogli sloziti....a pokusavali smo!!!
Kao da nas je dijelio nevidljivi zid..zid koji je predstavljao daljinu...preveliku daljinu...i mislila sam da moje rijeci koje izgovorim nece uspjeti preci taj put...preci tu udaljenost...i doci do tebe,mozda si i ti isto osjetio...ne znam...
Zasto je zivot tako tezak,zasto jednostavno nekad ne mozemo uraditi nesto sto toliko zelimo...zasto...sta nas toliko sprijecava!?!
Znam da je zivot jedan dugi put koji svi mi moramo preci...da na tom putu susrecemo se s mnogim teskocama...kad moramo skupiti snagu i preci preko svih tih prepreka koje nam zivot donosi...i znam da iz gresaka ucimo...znam da zbog nekih gresaka patimo...znam da neke greske uzasno bole...znam...to sam naucila...a kakve mi koristi sad kad je kasno za sve...kasno da ispravim greske...greske koje sam pravila...i koje nikad prezalit necu...zbog koje se i dan danas kajem...
...kad nekog volis reci mu to danas,jer mozda vec sutra bude kasno...
by secretary
Sve sto trebate znati o zivotu,stane u ove tri rijeci:
...Zivot ide dalje...
by secretary
Crven je pogled
U moju unutrašnjost…
Kao gusta krv
I razliveno tamno crveno vino
Prolio si se u meni…
Po bjelini mlade duše ostavljaš mrlje nestvarne ljubavi…
Močiš krila nevinosti,
Utapaš ih u tuzi…
…i sada se pitam dali ću ikada letjeti…?...
…dali ću ikada skupiti snage da operem
Crvenu tintu kojom si mi obojio srce…
…dali ću ikada osušiti krila i svim snagama poletjeti
U novi, bolji i sretniji svijet ljubavi…
…ili ću biti ukleta sve do kraja…?...
Kako da oprostim sebi
Ima ljudi na ovome svijetu koji uzivaju u uzimanju tudjih suza.
Uzivaju u tome da vide druge ljude zalosne.
Slomiti nekoga nije lako.
Prvo uchine da ih zavolish,onda glume da im je stalo,onda se prave da su tu kad ih trebamo....onda kad im pashe nas ostave...i slome...ne govorim ja sad o nekim vezama i
tim stvarima ja govorim i o tome i o prijateljstvu...o takvoj ljubavi...raznolikoj.
Nachi prijatelja je prekrasno i lako ali zadrzati ga je teško.
Nachi ljubav je predivno ali ju zadrzati je teshko ali josh teze ako nije uzvrachena.
Nachi je lagano,zadrzati je teshko.
Voljeti je lako ali imati to uzvracheno je teshko.
Ali najteze je boriti se za neshta shta znamo da nikada nechemo imati.
by secret face
Ponekad,u tamnoj noći,ustajem iz kreveta...
Budim se noćima,razmišljam satima...
Prilazim prozoru,gledam van,a tamo samo tama..
Pokoje svjetlo koje jedva da se i primjećuje,samoća...
Ulice su puste,bez života...
Sve kao da je nestalo...ili samo spava...
Ponekad,prođe mi misao,što bi bilo kada bi ti bio tu...
Moja želja za tobom,tvojim zagrljajem i tvojim poljupcem,
nije nestala,nije manja...
Štoviše..tu je..Želim te...
Voljela bi da si kraj mene..
Želim da budeš moje svjetlo u tami,
duša koja će me razumijet,osoba koja će mi bit potpora....
To je moja želja...
Možda tražim puno...oprosti mi zbog toga...
Nedostaješ mi,tvoja ruka,...
Nedostaje mi onaj osjećaj sigurnosti dok me zagrliš...
Uputiš mi poljubac...
Zasada,sve to...
Samo je želja,nada za bolje sutra...
by secret face
Nekoć davno,postojali smo samo ti i ja...
Na toj obali,
sjedila sam bezbroj puta,
gledala udare valova,
cula poj galebova,
osjetila miris mora
i slusala pjesme iz daljine.
Zagledam se i
razmisljam o svom zivotu
Sto mi pruzi, a sto mi uze ?
Oduze mi drage ljude...moje najmilije
jer godine im proletjese.
Dao mi nove prijatelje
i dovoljno snage za novo iskusenje.
Dok sam hodala po zgaristu moje propale srece
poklonio mi jednu ljubav
koju sa ovim bljedim rijecima nemogu opisati vise.
Ponovo sjedim na tom kamenu kojem sam povjerila svoje misli
kojeg sam natapala svoijm suzama umjesto udara valova.
Danas vise ne puca od moje zalosti
vec ostaje kao cvrsti spomenik i glavni cuvar mojih tajni.
I kad budem starica, uvjek cu ga posjecivati
starom drhtavom rukom ga milovati
i cekati da mi ponovo otkrije svaki detalj, moje zaboravljene proslosti.
A tebi ljubavi vec sada poruku saljem
ako nas zivot jednom rastavi
trazi me...ja trazit cu te..
dok god se ne pronadjemo u vrtlogu jednog drugog svjeta,
u slatkom koktelu nasih preljepih osjecaja.
by secret face
Koga zavaravam? Najvise sebe!
Ali stvarno postoji nesto u svakom covjeku jako osjetljivo,krhko,a zove se dusa.
Postoji.
I dusa se puni svim onim sto poricemo,sto krijemo,sto ne zelimo reci,sto ne zelimo pokazati...i onda dusa pukne...
I sve ono sto smo toliko krili najvise od sebe,izadje...
Nekima u obliku bijesa,nekima jednostavno rijecima,nekima nekontrolisanim smijehom...
A nekima kroz suze-nekima kao sto sam ja.
I onda jos kroz ove prste koje kao kisa samo padaju na tipke vlazne tastature.
Koga zavaravam? Sebe,i to vec dugo.Sebe najvise.A za ostale nije problem.
Vrijeme nista ne znaci na ovom svijetu.Vrijeme je iluzija.Vrijeme ne postoji.
Postojim ja.I on-jos uvijek.I moje srce koje mojoj dusi svaki dan govori koliko ga jos volim.
Postojim ja.I on.I moja ljubav prema njemu.Jos uvijek.
Sto da sebe vise lazem.On je probio sve okove,zidove i ograde koje su bile oko mene,odvezao je sve moje cvrsto zavezano,skinuo je sve moje maske koje sam imala...i on se probio do mog srca.Probio se do mene.I ugledao je mene.Bas onakvu kakva sam.Ono sto sam,a sto i dan danas ne znam sta je to sto me cini.I kao takvu me je pogledao u oci,zagrlio i poljubio.
Nisam imala nikakvog stita.Tim poljubcem ja sam se vezala za njega za sva vremena.
I gdje god me zivot odveo,koga god budem poslije voljela,on ce uvijek biti cinjenica koja je u meni i dio mene.Jer on je jedan od onih stvari koje se usele u covjekovu dusu,postanu dio njega,rastu s njim.Kao neki novi organ.Kao parazit.
Moja dusa se sad ispraznila.
by secretary
Oko mene svi se smiju..... ja placem ........ neki znaju sto se smiju neki ne ....neki znaju zasto placu.... ja ne .... 
by secretary
Strah da nesto ne izgubimo... Da opet budemo sami... Da ostanemo bez prijatelja, osobe koja ti puno znaci... U zadnje vrijeme osjecam veliki strah... To je neka nesigurnost, pesimisticnost...
...moje greske...
I kad osjetim da gubim hvata me panika...
Ono sto se voli voli se i onda kad se izgubi...Kad imas sve ne vidis nista. Progledas tek kad nemas nista...
Ja jos uvijek nisam uzgubila...al sam tek tad shvatila...
And then...
Dobijem poticaj...da promijenim, da bude bolje... Al neke stvari se jednostavno ne mogu promijeniti...Tek kad se udaljite shvatite koliko je toj osobi stalo do vas... Al tad uvijek mozete znati ko vam je pravi prijatelj ( kao ja sada), da li vrijedi truditi se i nastavljati dalje...
Ako me bude tražio,
recite mu da sam umrla…
…Ako će tražiti moje tijelo,
recite mu da sam izgorjela…
…Ako bude tražio moj grob,
recite mu da je na dnu mora…
…A ako kaže da me volio,
nemojte mu vjerovati
...jer on me je ubio…
Ne mogu biti tuzna.
Ne zelim.
A trenutno nemam nista.
Imam ga,a nemam ga.
Nikad nismo zajedno.
I sama sam stalno.
Samo u sebi,
jer uvijek je neko uz mene.
I cutim.
Zasto drugima da kvarim raspolozenje?
Sve je nekako previse jednostavno.
Jednolicno.
Prazno.
Hocu nemire.
Svadje,pomirenja,bure osjecanja.
Sve je tiho.
I ja cutim.
Tisina je.
Njemu to odgovara.
Kad se ne ljutim.
vidite ovo
Sunce sam zaboravila...Mjesec ne osjecam vise...
Koza u kojoj sam mi je potpuno nepoznata...i samo zelim da izadjem...iz sebe,ko god da sam...iz ovog prostora prostranog,a meni tako tijesnog...
Krila da mi je da odletim...Ima li negdje neki svijet u kojem te mogu zagrliti,poljubiti...ima li negdje svijet gdje mogu biti s tobom...sve sekunde provesti s tobom...makar samo stojeci pored tebe...ima li negdje svijet koji nije komplikovan...vec tako slobodan kao let koji zelim zapoceti...svijet u kojem ne glumimo...gdje ja znam sta sam i ostajem to,gdje si i ti...i znamo sta smo jedno drugom...i tako jednostavno smo skupa...
Suze mi prave mutan put...ne vidim nikoga,osim tebe...i ne mogu dalje krenuti nigdje...a tu gdje sam privezana,paraziti me izjedaju...i tu se gubim...i nestajem...
Probat cu poletjeti...bez cilja,u nepoznato...tragajuci za dalekom planetom koje mozda i nema...ali cu letjeti i pomisao na to da te negdje mozda i mogu zagrliti ce me odrzati...
Ako pak padnem...zapocela sam bitku sama sa sobom...na novom putu...
Trenutak je dovoljan da se upozna, tenutak je dovoljan da se zavoli, ali vecnost je potrebna da se zaboravi ono sto je taj trenutak uspeo da stvori...........
by secretary
Sjedim u cosku svoje prohladne sobe, izmedju cetiri zida i gledam kako kisa pada, kako vrijeme prolazi... U sebi osjetim bijes, tugu i ocaj.. Dusa mi gori... Zelim da potonem, da me nema.... Ili da negdje odem, daleko od svijeta, da niko ne gleda u moje oci u kojima je sakrivena sva istina... Svejedno, gdje god da odem, od sebe ne mogu pobjeci, znam sta je bilo.. To me proganja... Zelim da okoncam sa ovim zivotom, cini mi se da je ovaj zivot postao nesto sto nema smisla, nesto za sta ja nisam stvorena... Ili mozda i jesam.. Svi smo mi stvorni za nesta, a samo trebamo otkriti kako se prilagoditi tomu necemu.... Ja ocito jos nisam.. Niti imam zelje.. Ne moram ni imati, ubjedjena sam da ce ona vremenom doci... A isto sam ubjedjen da ce jedino vrijeme donijeti zaborav i da krenem u novi zivot... I doci ce to vrijeme, ako do njega ne izgorim do pepela...
by secretary
